TEME

Parkinsonova bolest je progresivna neurološka bolest s kojom se u Hrvatskoj svakodnevno bori više od 14.000 osoba, pa je cilj Udruge "Parkinson i mi" da, kroz obilježavanje Svjetskog dana Parkinsonove bolesti, ukaže javnosti na probleme s kojima su suočeni oboljeli i njihove obitelji te na potrebu osnivanja multidisciplinarnih timova koji bi skrbili za oboljele.

U Hrvatskoj je registrirano oko 14.000 oboljelih, a pretpostavlja se da ih je između 16.000 i 20.000, s obzirom na to da u oko 25 posto bolest ostane nedijagnosticirana. Cilj Udruge, koja okuplja više od četiri stotine bolesnika, jest da svi oboljeli dobiju na vrijeme dijagnozu, a to znači unutar šest mjeseci, ujednačen tretman i vođenje bolesti, kao i edukaciju i podršku prilagođenu njihovim osobnim potrebama i preferencijama.

Parkinsonova bolest druga je najčešća neurodegenerativna bolest (iza Alzheimerove) nepoznata uzroka, no pretpostavlja se da na nju utječu genetski i okolišni čimbenici. Tijekom bolesti dolazi do gubitka ili degeneracije živčanih stanica u dijelu mozga što rezultira oštećenjem kontrole pokreta. Pojavnost bolesti puno je veća u starijoj dobi, nakon 60. godine, no zahvaćena je i populacija mlađa od 50 godina.

Parkinsonova bolest (PB) je progresivan poremećaj centralnog živčanog sistema. Glavni simptomi bolesti su originalno opisani 1817., a opisao ih je engleski liječnik dr. James Parkinson, koji ju naziva drhtajuća paraliza. Tek 1960-tih identificirane su patološke i biokemijske promjene u mozgu pacijenata, što otvara put za prvi efektivni lijek za tu bolest.

Parkinsonova bolest je progresivno degenerativno stanje, općenito okarakterizirano drhtanjem (tremorom), usporenošću pokreta (bradikinezijom), ukočenošću, te abnormalnostima držanja tijela. U svojem najozbiljnijem obliku, povezana je sa dubokim fizičkim i mentalnim poremećajem. Etiologije i patofiziologija ove bolesti relativno je slabo shvaćena i dijagnoze se obično temelje na kliničkim obilježjima.

Kada se pojavi PB obično se pojave degenerativne promjene u području mozga poznatome kao crna tvar ili substantia nigra koja proizvodi dopamin, kemijsku tvar koja omogućuje ljudima da se kreću normalno i precizno. Parkinsonova bolest je okarakterizirana jakim nedostatkom dopamina. Taj nedostatak je uzrok simptoma PB.

Pogođeni su i muškarci i žene. Učestalost bolesti je značajno veća u grupi ljudi preko 50-te iako postoji alarmirajući porast pacijenata mlađe dobi. Važno je uočiti da se ne pojavljuje cijeli opseg simptoma kod svih pacijenata; u stvari, ne kod većine.

Primarni simptomi

Ukočenost je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Ako privremeno nije olakšana sa lijekovima koje nazivamo antiparkinsonicima, ukočenost je uvijek prisutna. Međutim, pojačava se tijekom kretanja. Često je odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih pacijenata, ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima. Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje sa PB, ali ustvari tek oko 25% pacijenata doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nemaju. Kada je prisutan, tremor može biti jači na jednoj strani tijela. Osim što pogađa ruke i noge, ponekad uključuje glavu, vrat, lice i čeljust. Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom je obilježen zakašnjenjem početnih pokreta, što je uzrokovano sporosti u prijenosu nužnih instrukcija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene, tijelo sporo odgovara na njih. Slaba ravnoteža također pogađa ljude sa PB. To pogotovo dolazi do izražaja kada se naglo pokrenu, što uzrokuje naglu promjenu u poziciji njihovih tijela. Neki pacijenti puno puta padaju zbog slabe ravnoteže. Problemi u kretanju obično uključuju smanjenje ili nemogućnost pregibanja udova; kratke, nespretne korake (festinacija ili nesvjesna tendencija za bržim hodanjem); teškoće u skretanju; te nagle smrznute pokrete (nemogućnost izvedbe drugog koraka).

Sekundarni simptomi

Ljudi sa Parkinsonovom bolesti također mogu patiti od bilo kojeg sa duge liste sekundarnih simptoma. Oni uključuju depresiju, poremećaj u spavanju, vrtoglavicu, konstipacija (zatvor), demenciju, te probleme sa govorom, disanjem, gutanjem i seksualnom funkcijom. Ponovno, važno je uočiti da različiti pacijenti imaju različite simptome.

Liječenje

Ciljevi liječenja PB su utjecati na simptome tako da su dugoročne nuspojave liječenja smanjene/izbjegnute, te usporiti ili zaustaviti progresiju bolesti. Rezultati kliničkih ispitivanje do danas su pokazali veći utjecaj na simptome kontroliranja nego na progresiju bolesti ili neuroprotekciju. Iako je PB progresivna, i danas, neizlječiva neurološka bolest, ipak reagira na terapiju lijekovima i vijek života je gotovo normalan, pogotovo u liječenju sa modernim lijekovima. Terapija PB uključuje liječenje lijekovima, liječenje bez lijekova i operaciju. Operacija je obično rezervirana za manjinu pacijenata u kasnijoj fazi bolesti koji imaju nepopustljive simptome koji predstavljaju odbacivanje farmakoterapije. Liječenje bez lijekova je važno za održavanje funkcije pacijenta, te morala pacijenta i njegovatelja. Međutim, glavna uporišta terapije lijekovima su dopaminergijski lijekovi - levodopa, dopaminski prekursor i direktni i indirektni dopaminski agonisti. Drugi lijekovi kao što su antikolinergici, amantidin i apomorfin su korisni u određenim prilikama.

Cilj je postizanje maksimalne aktivnosti. Bolesnici trebaju obavljati svakodnevne aktivnosti što je duže moguće. Ukoliko to ne mogu, program vježbi ili fizikalna terapija može poboljšati njihovu kondiciju i naučiti ih prilagodbama u životu. Budući da bolest, antiparkinsonici i neaktivnost dovode do opstipacije, bolesnici trebaju konzumirati hranu bogatu vlaknima. Stanje mogu poboljšati dijetetski nadomjesci (npr. psilium) i laksativi (npr. bisakodil 10 do 20 mg 1×/dan).

Parkinsonovu bolest ne može se sasvim izliječiti, ali se simptome može dobro kontrolirati . Oboljelima u Hrvatskoj na raspolaganju su sve metode invazivnog liječenja, uključujuči i dubinsku mozgovnu stimulaciju, duodopa intestinalni gel, apomofinske pumpe i injekcije.

U uznapredovaloj fazi bolesti, kada lijekovi više ne kontroliraju simptome, oboljeli su suočeni s problemima zakočenosti, usporenosti kretnji, imaju teškoće s kontrolom pokreta, smetnje ravnoteže, ali i nemotoričke smetnje poput anksioznosti, depresije, smetnje njuha, probave, gutanja...

Potrebna im je pomoć multidisciplinarnih timova koji uključuju neurologe, psihologe i psihijatre, fizijatre, fizioterapeute i socijalne radnike.

 

Marina Pađen, mag.pharm.